Plima i oseka ljubavi
Priljubila je svoje njezno lice uz hladno prozorsko okno. Uvijek je to radila kad bi je obuzela vrela plima uspomena. To je njen nacin da se rashladi, uz zaledjeno staklo. Pahulje su padale, i zaustavljale se na tlu, te opet padale. Razmisljala je o njima kao o zivotnom ciklusu, a misao ju je vodila o njoj samoj i sopstvenom ciklusu. Sjetila se rodnog grada. Rata... Suze joj se napunise ocima. Cula je da je otac poginuo, ali sta je s majkom bilo, nije saznala ni nakon tri godine, otkad se nalazila u Domu za nezbrinutu djecu i sirocad. Uzalud su bile sve njene posjete Crvenom krstu, drugim institucijama koje su se bavile pronalazenjem nestalih. Odgovora nije bilo. Vrijeme, taj kaput kojeg je Doroteja nosila, samo je jos vise grijao i cuvao Dorotejinu ljubav prema uspomena na majku, nekad jacim intezitetom, a nekad slabijim. Nikad nece moci zaboraviti tu zivu sliku svoje majke, koja ju je pratila i u njenim snovima. Majka ju je neizmjerno i nesebicno voljela. Iako je Doroteja bila mlada, njena majka, ta divna zenica, dobrocudnog srca, uvijek bi udovoljavala njenim prohtjevima. I kad bi je neko prekorio, ona bi mu samo uputila, andjeoski osmijeh te bi rekla – Jedno je Sunce i jedna je majka. Doroteja je iznova i iznova danima vracala slike svog bezbriznog djetinjstva, u njima uvijek je majka igrala glavnu ulogu. Majci je pripovijedala svoje tanane i skrivene tajne, na cemu su joj mnoge drugarice zavidjele. Sta god je Doroteja poželjela, bez obzira na cijenu, majka bi njenu zelju realizovala. Voljela je Doroteja i oca, ali nista se nije moglo porediti s majcinom ljubavlju i zrtvama koje je ona podnosila zarad Doroteje...
I odjedared naprasno je otrgnuta iz zastitnickih skuta te divne zene, koju je voljela vise i od same sebe. Komsinica je samo utrcala u kucu i povikala – Bjezimo, neprijateljska vojska je usla u grad. U nasem automobilu ima i za tebe mjesta, Doroteja.
- Ne. Ne mogu ostaviti mamu i tatu, ne mogu krenuti bez njih.
- Doroteja, izvini, sto ti moram reci. Malocas su javili na radiu da je snajperist ubio tvog oca. Zao mi je.
Napolju se prolomio reski i zlokobni fijuk granata, zlurado slaveci ovu vijest.
Kucom se prolomi ostri vrisak nakon cega je Doroteja pala u nesvijest. Haubice i granate su pljustale poput rodne kise u proljece. Fijuci i jauci izbezumljenih i ranjenih, poput proljetnih vjesnika, najavljivase Dorotejinu zlehudu sudbu. Kad je dosla k sebi, vec su bili napustili Bugojno. Shvativsi gdje se nalazi i da majke nema pored nje, bolno je zajecala i ponovo pala u nesvijest. Mucni bijahu ti prvi sati za Doroteju, dok ne stigose do odredista. I, tu, u nepoznatom gradu, nasla se sama u, sa svojih petnaest godina, bez ikoga svog. Komsije je nisu mogli povesti sa sobom, jer i oni su sami postali kamen spoticanja svojim rodjacima...
Tri godine je bila stanovnica Doma za nezbrinutu djecu i sirocad. Tesko se privikla na taj zivot, zivot slicnih sebi. Sjeta i tuga uvukle su se u Dorotejino srce, rijetko je pricala, samo u odabranom drustvu. Pricala je mozda najvise kada bi isla po raznim institucijama, u nadi da ce nesto saznati za majku. Ispocetka u njenom srcu zivjela je nada, ali kasnije njeno mjesto zamijenile su tuga, uspomene i sjecanja na dom, na roditelje, a posebno na majku.
Zacu se pjesma pred vratima, Doroteja se prenu iz svojih sanja, kad ju je majka vodila prvi put na koncert, kako je tad bila uzbudjena. U sobu uleti, nasmijana, njena cimerka Danijela. „Jos se nisi spremila, draga moja. Stanislav samo sto nije stigao po nas.“ Doroteja se odmace od prozora i pokaza na spremne kofere. Danijela je zagrli i rece: „Nemas pojma koliko se radujem sto zauvijek napustamo ovo turobno mjesto i sto idemo kod moje tetke da zivimo. Presrecna sam zbog naseg odlaska.“ Doroteja je preko njenog ramena pogledom kruzila po sobi, zaista, nista ju je nije vezivalo za ovaj hladni sobicak. Njih su dvije, za ove tri godine, svojim smijehom, razgovorima dugo u noc, koji su se znali cesto zavrsiti i suzama, zbog surovosti njihovih sudbina, unosile su zrnce zivota u ovaj hladni, memljivi sobicak. Koliko je samo mastala da zajedno s Danijelom krene u svjetliju buducnost, izvan zidina ovog ubog mjesta, od ljudi zaboravljenog. Obje su znale brojati dane, do njihovog punoljetstva, jer zakon nalaze da sirocadi moraju napustiti dom cim postanu punoljetne. S uzdahom je jos jace prigrlila Danijelu te joj rece: „Daco, bez obzira koliko mi je ovo mjesto mrsko, ali uvijek cu ga pamtiti da me je ono naucilo brojnim zivotnim lekcijama. Da mi je pomoglo da ocvrsnem, da ojacam, da spoznam surovosti zivota zbog svoje razlicitosti. A ono nosi i nase zajednicke uspomene, draga moja. Ti si bila svjetionik cija je svjetlost tjerala sve moje tuge i nemire, koje su se znale poput paperjastog oblaka natkriliti nad mojom dusom. Da li sam ti ikada rekla koliko te mnogo volim i koliko mi mnogo znacis? Zvuci suludo, ali nekad sam u tebi znala vidjeti mladju verziju svoje majke. Tvoji savjeti, tvoja briga za mene nikad nisu izostali kad sam ih trebala.“ Suze ovlazise Dorotejino lice te blago odgurnu nasmijesenu Danijelu, koja joj rece: „Dosta plakanja, dosta hodanja po trnju! Krecemo s oreolom hrabrosti u novi pocetak. Znam mila, koliko me volis, kao sto i ti znas da je moja ljubav za tebe neizmjerna. Ma, nikad nisu postojale niti ce postojati prijateljice koje ce podijeliti ono sto nas dvije dijelimo – cistu i pravu prijateljsku ljubav. Pitam se hoce li Stanislav doci sam ili sa onim svojim zgodnim drugom. Cini mi se da se zaljubljujem u njega, tako je nestvaran, olicenje nekog grckog bozanstva.“ Zacuo se reski zvuk automobilske sirene, koja oglasi start jedne sasvim nove trke, izvan zidina ove tuzne ustanove.
Na mjestu suvozaca nazirala se silueta. Danijela veselo povika Doroteji: „Stanislav me je poslusao i poveo Bojana. Bas sam uzbudjena. Dok je tu, mozda i on gaji neka osjecanja prema meni.“ Djevojke se veselo nasmijase tom ljubavnom naklapanju, a Bojan i Stanislav izadjose da im pomognu oko prtljage. Nakon par minuta vozili su se zavejanim drumom i veselo razgovarali. Nakon par sati stigose u omanju varosnicu, koja im pozeli snijezni docek. Uzbudjene djevojke posmatrale su svoj novi grad. Stanislav rece: „Starci su organizovali mali prijem u vasu cast. Pozvali su neke prijatelje i komsije. Ne brinite, dopasce vam se drustvance.“ Slatko se svi nasmijase Stanislavovim rijecima. Vesela graja i povici djecurlije koji su pravili Snijeska Bijelica docekase ih pred kucom. Jedno od djece ujuri u kucu da najavi dolazak dugoocekivanih gosci.
Upoznavanje, uctivi razgovori sa goscama, a onda se kucom prolomi neobicni vrisak. Doroteja je pala u nesvjest. Domacini se okupise oko djevojke, blago masirajuci njeno lice mirisljavom solju. Svi su bili usplahireni, ne znajuci razlog djevojcine iznenadne nesvjestice, da niko ne obrati paznju na blijedu, izbezumljenu zenu, koja sjedise na otomanu, potpuno paralisovana. Sjedila je u soku, gledajuci prema usplahirenoj svjetini, dok koj je um groznicavao radio. „Ne, nemoguce! Moje milo zlato, moja Doroteja je mrtva! Dobila sam izvjestaj od Crvenog krsta, da je moja kcerka, zajedno s par komsija poginula, od granate.“
Stanislavova majka je krenula u kuhinju da donese malo vode, da malo zaliju Doroteju ne bi li dosla k svijesti. Na njenom putu prema odredistu, pogled joj privuce Dragica, muzevljeva radna kolegica, koja sjedise nepomocno poput statue i blijeda kao krpa. Ona joj pridje, vidno zabrinuta sta se to desava s njenim gostima. „Ovo je trebalo da bude jedan poseban i veseo dan, a on se izgleda pretvorio u katastrofu“, pomisli Mirjana.
„Dragice, jel Vam dobro? Veoma ste blijedi. Da Vam nesto donesem, da se okrijepote? Bas sam posla u kuhinju...“ I prije nego sto je zavrsila recenicu, suvisli govor uzbudjene zene pojai se na njenim ukocenim usnama.
„Moje dijete. Rekli su mi da je poginula s drugima... Ne, gubim razum. Da li se to Bog poigrava sa mnom? Da posalje njen duh? “ Mirjana je zurila u zenu, koju mnogo i ne poznavase. Znala je samo da nije rodjena tu u njihovoj varosici, da je odnekud dosla i da joj je ratni vihor odnio njene najmilije. Znala je da ju je njen suprug od svih svojih radnih kolega najvise cijenio, te ju je stoga i pozvao na danasnji docek.
„Ne razumijem o cemu pricate?! Ciji duh?“
„Moje pokojne kcerke, moje jedine Doroteje.“
„Doroteje?!“, zacudi se Mirjana. Odjednom se javi blijeda misao u Mirjaninoj glavi, da bi ova Danijelina Doroteja mogla da bude Dragicina kcerka, ali nije se glasno usudjivala da izgovori misao.Morala je da provjeri, znala je da se Dorotejina majka zvala Dragica, ali je isto znala da joj je djevojka rekla da je njena majka mrtva.
„Odakle ste Vi, izbjegli?“
„Iz Bugojna“, jedva cujno izusti Dragica.
Mirjana je skupljala snagu tren-dva te progovori. „Mislim da ne gubite razum. Mislim da je ova djevojka, zaista vasa kcerka, da je i ona Vas prepoznala te se onesvjestila. I nakon par trenutaka Doroteja otvori oci i mutnim pogledom potrazi zenicu koja je sjedise na sofi. „Majko, mila moja majko. Mislila sam sve ove godine da si mrtva!“ Iz Dragicinih ociju potekose suze radosnice, te ustade i uputi se kao svom djetetu, korak joj bijase nestvaran poput mjesecarevog. Klece i zagri svoje zlato, za koje je vjerovala da ga vise nikad nece grliti.
Da se covjekova sudbina moze promijeniti u jednom trenu, u jednom sicusnom, Doroteja je spoznala. I u to dvaputa se uvjerila. Jednom kad joj je zivot servirao nevidjenu patnju i bol, drugi put kad joj sudba namijeni trpezu srece i obilja nakon sto se njeni putevi ukrstise s majcinim. Doroteja odlozi cetku za kosu na nocni stocic, i sneno pogleda kroz prozor, gdje se odigravase carobni prizor vesele igre pahulja. Pahulje su padale, i zaustavljale se na tlu, te opet padale. Razmišljala je o njima kao o životnom ciklusu, a misao ju je vodila o njoj samoj i sopstvenom ciklusu. Sjecanja je preplavise, lijepa i zanosna. Sta bi mogla pozeljeti vise, zapita se. Nista. Covjeku je za srecu, osim zdravlja, potrebna i ljubav, a ona ju je imala na pretek – majcinu ljubav, taj nepresusni izvor, Danijelinu ljubav, cistu i postojanu, i ljubav njenog voljenog Borisa, iskrenu i snaznu. Zacuo se pjesma pred vratima, i u sobi se pojavi zadihana Danijela.
„Kumo, jos se nisi spremila!!! Nemoj da te Boris ceka ispred oltara, moze se i predomisliti.“ Doroteja je snazno zagrli i rece: „Mila moja, nece, ne boj se. Ne smije on pobjeci sa vjencanja jer se boji tvoje odmazde.“ Obje djevojke se nasmijase zvonkim glasom koji dopirase do predvorja, u kome stajase vesela i nasmijana Dragica, iako u srcu nosise blagu tugu, opet se odvaja od kceri, nakon tri godine, ali zivjece svega par ulica od nje. Djevojke se bucno spustise niz stepeniste, a Dragica im uputi njezan majcinski pogled pun ljubavi , koji zracise poput najsjajnijeg dragulja.
