Zapalila je cigaretu i odsutno pogledala u ogledalo. Zadovoljno se nasmjesila i prosla prstima kroz kosu. Prelijepa je bila, poput onih njeznih princeza iz bajki, o kojima smo slusali u djetinjstvu. A i sa njima dijelila je je jos jednu karakteristiku, bijase nesrecna. Sama. Bez svog princa da je spasi, iz pakla njenog zivota. Uputi se ka dnevnom boravku, da prodzara ognjiste, da se vatra ne ugasi. Bijase to hladna novembarska noc, u cijem se vazduhu osjecao miris snijega. Ne, pogleda kroz prozor, krupne snijezne pahulje vec su zabijelile tle. I mahnito se sudarale sa sjevercom, kao dva takmaca ko ce da osvoji vlast nad Zemljom. Zaista, vani je bjesnila prava snjezna oluja. Od fijuka vjetra strese se, osjecala je zimu u kostima. A dogovorila se da se vidi sa svojom najboljom prijateljicom iz djetinjstva, koju nije vidjela 17 godina. Bijase na proputovanju, samo ce svratiti na sat-dva da popiju kafu. Ogrnu svoj topli kaput, i zaputi se dobro znanim putem, ka gradu. Nadomak centra grada, na samom Vrbasu - na splavu stajase kafic, u kojem je susret dogovoren. Usla je u kafic i uputila se kao sanku, kad je neko dozva po imenu. Prepoznala je taj dragi zvonki glasic. Noge joj se odsjekose! Ugledala je poznato lice, lice koje se nije promijenilo ni nakon 17 godina. Ostrice maca zvanog rat nisu izborale voljeno lisce. Lice koje je nocima sanjala i pitala se gdje je. Lice njenog Aleksandra, njene prve ljubavi. "Mila, nisam ti nista htjela pominjati da sam ti nasla tvoju ljubav te da je vracam u tvoj zivot. Zeljeli smo da te iznenadimo", rece Sanela Dariji.
"Jednog dana, pojavio se maleni otvor na chauri. Chovek je sedeo i gledao kako se leptir nekoliko sati muchi da bi izvukao svoje slabashno telo kroz taj maleni otvor.
Onda je leptir stao.
Zato je chovek odluchio da pomogne leptiru: uzeo je makaze i razrezao chauru.
Leptir je s lakocom izashao.
Chovek je nastavio da posmatra leptira, ochekujuci da ce se svakog trenutka krila otvoriti, povecati i rashiriti, kako bi podrzala leptirovo telo i osnazila ga.
Medjutim nishta se nije dogodilo.
Leptir je ceo svoj život proveo puzeci okolo sa slabashnim telom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poleteo.
Chovek uprkos svojoj ljubaznosti i dobrim namerama, nije razumeo da su poteshkoce kroz koje je leptir morao proci, izlazeci iz chaure, potrebne, kako bi krv iz tela leptira potekla u krila i kada se oslobodi chaure da bude spreman da poleti.
Ponekad su poteshkoce upravo ono shto nam treba u zivotu. Nikada ne bi postali onoliko snazni koliko mozemo biti. Nikada ne bi mogli leteti."
Priljubila je svoje njezno lice uz hladno prozorsko okno. Uvijek je to radila kad bi je obuzela vrela plima uspomena. To je njen nacin da se rashladi, uz zaledjeno staklo. Pahulje su padale, i zaustavljale se na tlu, te opet padale. Razmisljala je o njima kao o zivotnom ciklusu, a misao ju je vodila o njoj samoj i sopstvenom ciklusu. Sjetila se rodnog grada. Rata... Suze joj se napunise ocima. Cula je da je otac poginuo, ali sta je s majkom bilo, nije saznala ni nakon tri godine, otkad se nalazila u Domu za nezbrinutu djecu i sirocad. Uzalud su bile sve njene posjete Crvenom krstu, drugim institucijama koje su se bavile pronalazenjem nestalih. Odgovora nije bilo. Vrijeme, taj kaput kojeg je Doroteja nosila, samo je jos vise grijao i cuvao Dorotejinu ljubav prema uspomena na majku, nekad jacim intezitetom, a nekad slabijim. Nikad nece moci zaboraviti tu zivu sliku svoje majke, koja ju je pratila i u njenim snovima. Majka ju je neizmjerno i nesebicno voljela. Iako je Doroteja bila mlada, njena majka, ta divna zenica, dobrocudnog srca, uvijek bi udovoljavala njenim prohtjevima. I kad bi je neko prekorio, ona bi mu samo uputila, andjeoski osmijeh te bi rekla – Jedno je Sunce i jedna je majka. Doroteja je iznova i iznova danima vracala slike svog bezbriznog djetinjstva, u njima uvijek je majka igrala glavnu ulogu. Majci je pripovijedala svoje tanane i skrivene tajne, na cemu su joj mnoge drugarice zavidjele. Sta god je Doroteja poželjela, bez obzira na cijenu, majka bi njenu zelju realizovala. Voljela je Doroteja i oca, ali nista se nije moglo porediti s majcinom ljubavlju i zrtvama koje je ona podnosila zarad Doroteje... I odjedared naprasno je otrgnuta iz zastitnickih skuta te divne zene, koju je voljela vise i od same sebe. Komsinica je samo utrcala u kucu i povikala – Bjezimo, neprijateljska vojska je usla u grad. U nasem automobilu ima i za tebe mjesta, Doroteja. - Ne. Ne mogu ostaviti mamu i tatu, ne mogu krenuti bez njih. - Doroteja, izvini, sto ti moram reci. Malocas su javili na radiu da je snajperist ubio tvog oca. Zao mi je. Napolju se prolomio reski i zlokobni fijuk granata, zlurado slaveci ovu vijest. Kucom se prolomi ostri vrisak nakon cega je Doroteja pala u nesvijest. Haubice i granate su pljustale poput rodne kise u proljece. Fijuci i jauci izbezumljenih i ranjenih, poput proljetnih vjesnika, najavljivase Dorotejinu zlehudu sudbu. Kad je dosla k sebi, vec su bili napustili Bugojno. Shvativsi gdje se nalazi i da majke nema pored nje, bolno je zajecala i ponovo pala u nesvijest. Mucni bijahu ti prvi sati za Doroteju, dok ne stigose do odredista. I, tu, u nepoznatom gradu, nasla se sama u, sa svojih petnaest godina, bez ikoga svog. Komsije je nisu mogli povesti sa sobom, jer i oni su sami postali kamen spoticanja svojim rodjacima... Tri godine je bila stanovnica Doma za nezbrinutu djecu i sirocad. Tesko se privikla na taj zivot, zivot slicnih sebi. Sjeta i tuga uvukle su se u Dorotejino srce, rijetko je pricala, samo u odabranom drustvu. Pricala je mozda najvise kada bi isla po raznim institucijama, u nadi da ce nesto saznati za majku. Ispocetka u njenom srcu zivjela je nada, ali kasnije njeno mjesto zamijenile su tuga, uspomene i sjecanja na dom, na roditelje, a posebno na majku. Zacu se pjesma pred vratima, Doroteja se prenu iz svojih sanja, kad ju je majka vodila prvi put na koncert, kako je tad bila uzbudjena. U sobu uleti, nasmijana, njena cimerka Danijela. „Jos se nisi spremila, draga moja. Stanislav samo sto nije stigao po nas.“ Doroteja se odmace od prozora i pokaza na spremne kofere. Danijela je zagrli i rece: „Nemas pojma koliko se radujem sto zauvijek napustamo ovo turobno mjesto i sto idemo kod moje tetke da zivimo. Presrecna sam zbog naseg odlaska.“ Doroteja je preko njenog ramena pogledom kruzila po sobi, zaista, nista ju je nije vezivalo za ovaj hladni sobicak. Njih su dvije, za ove tri godine, svojim smijehom, razgovorima dugo u noc, koji su se znali cesto zavrsiti i suzama, zbog surovosti njihovih sudbina, unosile su zrnce zivota u ovaj hladni, memljivi sobicak. Koliko je samo mastala da zajedno s Danijelom krene u svjetliju buducnost, izvan zidina ovog ubog mjesta, od ljudi zaboravljenog. Obje su znale brojati dane, do njihovog punoljetstva, jer zakon nalaze da sirocadi moraju napustiti dom cim postanu punoljetne. S uzdahom je jos jace prigrlila Danijelu te joj rece: „Daco, bez obzira koliko mi je ovo mjesto mrsko, ali uvijek cu ga pamtiti da me je ono naucilo brojnim zivotnim lekcijama. Da mi je pomoglo da ocvrsnem, da ojacam, da spoznam surovosti zivota zbog svoje razlicitosti. A ono nosi i nase zajednicke uspomene, draga moja. Ti si bila svjetionik cija je svjetlost tjerala sve moje tuge i nemire, koje su se znale poput paperjastog oblaka natkriliti nad mojom dusom. Da li sam ti ikada rekla koliko te mnogo volim i koliko mi mnogo znacis? Zvuci suludo, ali nekad sam u tebi znala vidjeti mladju verziju svoje majke. Tvoji savjeti, tvoja briga za mene nikad nisu izostali kad sam ih trebala.“ Suze ovlazise Dorotejino lice te blago odgurnu nasmijesenu Danijelu, koja joj rece: „Dosta plakanja, dosta hodanja po trnju! Krecemo s oreolom hrabrosti u novi pocetak. Znam mila, koliko me volis, kao sto i ti znas da je moja ljubav za tebe neizmjerna. Ma, nikad nisu postojale niti ce postojati prijateljice koje ce podijeliti ono sto nas dvije dijelimo – cistu i pravu prijateljsku ljubav. Pitam se hoce li Stanislav doci sam ili sa onim svojim zgodnim drugom. Cini mi se da se zaljubljujem u njega, tako je nestvaran, olicenje nekog grckog bozanstva.“ Zacuo se reski zvuk automobilske sirene, koja oglasi start jedne sasvim nove trke, izvan zidina ove tuzne ustanove. Na mjestu suvozaca nazirala se silueta. Danijela veselo povika Doroteji: „Stanislav me je poslusao i poveo Bojana. Bas sam uzbudjena. Dok je tu, mozda i on gaji neka osjecanja prema meni.“ Djevojke se veselo nasmijase tom ljubavnom naklapanju, a Bojan i Stanislav izadjose da im pomognu oko prtljage. Nakon par minuta vozili su se zavejanim drumom i veselo razgovarali. Nakon par sati stigose u omanju varosnicu, koja im pozeli snijezni docek. Uzbudjene djevojke posmatrale su svoj novi grad. Stanislav rece: „Starci su organizovali mali prijem u vasu cast. Pozvali su neke prijatelje i komsije. Ne brinite, dopasce vam se drustvance.“ Slatko se svi nasmijase Stanislavovim rijecima. Vesela graja i povici djecurlije koji su pravili Snijeska Bijelica docekase ih pred kucom. Jedno od djece ujuri u kucu da najavi dolazak dugoocekivanih gosci. Upoznavanje, uctivi razgovori sa goscama, a onda se kucom prolomi neobicni vrisak. Doroteja je pala u nesvjest. Domacini se okupise oko djevojke, blago masirajuci njeno lice mirisljavom solju. Svi su bili usplahireni, ne znajuci razlog djevojcine iznenadne nesvjestice, da niko ne obrati paznju na blijedu, izbezumljenu zenu, koja sjedise na otomanu, potpuno paralisovana. Sjedila je u soku, gledajuci prema usplahirenoj svjetini, dok koj je um groznicavao radio. „Ne, nemoguce! Moje milo zlato, moja Doroteja je mrtva! Dobila sam izvjestaj od Crvenog krsta, da je moja kcerka, zajedno s par komsija poginula, od granate.“ Stanislavova majka je krenula u kuhinju da donese malo vode, da malo zaliju Doroteju ne bi li dosla k svijesti. Na njenom putu prema odredistu, pogled joj privuce Dragica, muzevljeva radna kolegica, koja sjedise nepomocno poput statue i blijeda kao krpa. Ona joj pridje, vidno zabrinuta sta se to desava s njenim gostima. „Ovo je trebalo da bude jedan poseban i veseo dan, a on se izgleda pretvorio u katastrofu“, pomisli Mirjana. „Dragice, jel Vam dobro? Veoma ste blijedi. Da Vam nesto donesem, da se okrijepote? Bas sam posla u kuhinju...“ I prije nego sto je zavrsila recenicu, suvisli govor uzbudjene zene pojai se na njenim ukocenim usnama. „Moje dijete. Rekli su mi da je poginula s drugima... Ne, gubim razum. Da li se to Bog poigrava sa mnom? Da posalje njen duh? “ Mirjana je zurila u zenu, koju mnogo i ne poznavase. Znala je samo da nije rodjena tu u njihovoj varosici, da je odnekud dosla i da joj je ratni vihor odnio njene najmilije. Znala je da ju je njen suprug od svih svojih radnih kolega najvise cijenio, te ju je stoga i pozvao na danasnji docek. „Ne razumijem o cemu pricate?! Ciji duh?“ „Moje pokojne kcerke, moje jedine Doroteje.“ „Doroteje?!“, zacudi se Mirjana. Odjednom se javi blijeda misao u Mirjaninoj glavi, da bi ova Danijelina Doroteja mogla da bude Dragicina kcerka, ali nije se glasno usudjivala da izgovori misao.Morala je da provjeri, znala je da se Dorotejina majka zvala Dragica, ali je isto znala da joj je djevojka rekla da je njena majka mrtva. „Odakle ste Vi, izbjegli?“ „Iz Bugojna“, jedva cujno izusti Dragica. Mirjana je skupljala snagu tren-dva te progovori. „Mislim da ne gubite razum. Mislim da je ova djevojka, zaista vasa kcerka, da je i ona Vas prepoznala te se onesvjestila. I nakon par trenutaka Doroteja otvori oci i mutnim pogledom potrazi zenicu koja je sjedise na sofi. „Majko, mila moja majko. Mislila sam sve ove godine da si mrtva!“ Iz Dragicinih ociju potekose suze radosnice, te ustade i uputi se kao svom djetetu, korak joj bijase nestvaran poput mjesecarevog. Klece i zagri svoje zlato, za koje je vjerovala da ga vise nikad nece grliti. Da se covjekova sudbina moze promijeniti u jednom trenu, u jednom sicusnom, Doroteja je spoznala. I u to dvaputa se uvjerila. Jednom kad joj je zivot servirao nevidjenu patnju i bol, drugi put kad joj sudba namijeni trpezu srece i obilja nakon sto se njeni putevi ukrstise s majcinim. Doroteja odlozi cetku za kosu na nocni stocic, i sneno pogleda kroz prozor, gdje se odigravase carobni prizor vesele igre pahulja. Pahulje su padale, i zaustavljale se na tlu, te opet padale. Razmišljala je o njima kao o životnom ciklusu, a misao ju je vodila o njoj samoj i sopstvenom ciklusu. Sjecanja je preplavise, lijepa i zanosna. Sta bi mogla pozeljeti vise, zapita se. Nista. Covjeku je za srecu, osim zdravlja, potrebna i ljubav, a ona ju je imala na pretek – majcinu ljubav, taj nepresusni izvor, Danijelinu ljubav, cistu i postojanu, i ljubav njenog voljenog Borisa, iskrenu i snaznu. Zacuo se pjesma pred vratima, i u sobi se pojavi zadihana Danijela. „Kumo, jos se nisi spremila!!! Nemoj da te Boris ceka ispred oltara, moze se i predomisliti.“ Doroteja je snazno zagrli i rece: „Mila moja, nece, ne boj se. Ne smije on pobjeci sa vjencanja jer se boji tvoje odmazde.“ Obje djevojke se nasmijase zvonkim glasom koji dopirase do predvorja, u kome stajase vesela i nasmijana Dragica, iako u srcu nosise blagu tugu, opet se odvaja od kceri, nakon tri godine, ali zivjece svega par ulica od nje. Djevojke se bucno spustise niz stepeniste, a Dragica im uputi njezan majcinski pogled pun ljubavi , koji zracise poput najsjajnijeg dragulja.
Prvo, preživjeli smo i rodjeni smo normalni iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes
U to vrijeme nisu postojala upozorenja u stilu "Čuvati daleko od dohvata djece" na bočicama sa lijekovima, vratima i ormarima.
Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampers-e. Pišali smo u krevet.
Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi kad se vozimo biciklom ili na rolama.
Pili smo vodu iz crijeva za zaljevanje vrta, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Dijelili smo flašicu Cocte i Coca cole sa našim prijateljima i
NITKO nije umro zbog toga
Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili kole koje su i tada bile pune šećera, ali nismo bili debeli
zato sto smo smo se
STALNO IGRALI VANI
Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se cijeli dan, sve dok se ne upale svijetla na ulici,
skrivača, planova, klisa, spekulanja, partizana i nijemaca, 1-2-3, kauboja i indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostalog sto je samo djecja mašta bila u stanju smisliti,
Nerijetko, nas nitko nije mogao naći po cijeli dan.
I nikad nije bilo problema...
Provodili smo cijele dane praveći trokolice od otpada iz podruma, spustali se niz ulice zaboravljajuci da nismo napravili kočnice.
Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica
naučili smo kako riješiti problem
Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u školi.
Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača pa smo ipak završavali nekakve škole.
Nama nisu prodavali drogu ispred škole...
Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box,
nikakve video igrice,
nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne),
nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele, kompjutere, Internet, chat rooms.. .....
MI SMO IMALI PRIJATELJE
I MI SMO IŠLI VAN
DRUŽITI SE S NJIMA !
Padali smo s drveća, znali se posjeći na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku , ali
naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga
Igrali smo se s lukom i strijelom, pravili katapulte i bacali petarde za Novu godinu i sve smo to preživjeli bez posljedica!
Išli smo biciklom ili pješke do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!
Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku. U stvari, bili su često stroži nego sam zakon!
Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost.
I naučili smo živjeti s tim !
U vrijeme kad nas sa malih ekrana zasipaju glasovi kako je recesija ili globalna ekonomska kriza zahvatila ovu ili onu zemlju, zapitah se kako li će naši političari podnijeti smanjenja plata od deset odsto nauštrb usta naroda. Poželjela sam da saznam kako li je biti u njihovoj koži, u ovim smutnim vremenima. Nemalo, ta mi se želja i ostvarila. Sticajem okolnosti, da li je sama sudbina htjela ili ne, upoznadoh mlađahnog poslanika, pred kojim se smiješi blistava karijera, advokatska, poslanička i stranačka. Možda koju u neznanju propustih. Ne, samo da ga upoznah već sa njim uđoh u posao s nekretninama. On bijaše prodavac, a ja kupac.
Bijahu to veoma zanimljivi pregovori, čije trenutke nosiću u sjećanju cijelog života. Njegov stisak ruke, ne razlikovaše se od bilo kojeg drugog stiska. A tek njegove riječi, prave diplomatske, vidi se ,brate, da je rođeni političar. Kaže on meni: "Izići ću Vam u susret, te ćemo staviti manju cijenu nekretnine, da platite manje poreza. Ma niko ne vodi računa o državi, na kraju krajeva što bismo i nas dvoje." A ja ostadoh zapanjena, pred mudrošću njegovom te pomislih - Mudro čova zbori. I kako se naš razgovor počeo odvijati malo u drugom toku - on poče meni da se žali, kako on ima kredit kojeg valja otplatiti (barem ima kredit!), a visina istog nije baš tako mala - čim ga ja isplatim, mora brže-bolje odnijeti 10.000 KM da otplati dugove svoje. A ja, duša prava, stadoh ga sažaljevati - Jadan on, toliki kredit! On sebi ne može priuštiti od svoje bijedne poslaničke plate (od 4,500 KM) da taj kredit otplati. A pričaju mi, opet i ja poznajem dosta ljudi, kvragu, možda bi trebala da prestanem da upoznajem sav taj narod,da naš poslanik dobro zarađuje i kao advokat! Doduše nema u advokaturi poslaničku platu, ali kane koja 'iljada. Ma pravo me duša poče boljeti i, pomislih, jadan on ako ga rebnu za 10 odsto plate, srce mi se stegnu za poslanikom. Eh, kuliminacija bijaše dosegla svoj vrhunac, kad jadničak reče - Za prošlu godinu nisam izmirio svoja dugovanja za električnu energiju, doduše, nije velik račun, ali otkako na sav glas mas mediji straše narod i sam postadoh prestravljen te se bacih na štednju. I prodaja ove moje nekretnine, dok se još može prodati, ide u prilog štednji zbog globalne ekonomske krize. Šta reći na njegove riječi!?
Nakon obavljene kupoprodaje, dok je jadni unezvijereni poslanik hitao da plati svoja dugovanja preteško breme spustilo se moje nejaka pleća. Žalila sam ga i pomislih ma neka sam ja nezaposlena i neka živim poput Ciganina čergara, ali brate slatki, ko bi u ova krizna vremena brinuo ovakve poslaničke jade, kad ni sa dvije plate (a možda ih ima i više!?) ne može da plaća režije državi i da otplaćuje kredite. Baš je preteško njegovo breme, za mene običnog smrtnika, i ne bih mijenjala svoj život za njegov!
Dragi moji prijatelji, bloggeri, vaša Sunčica je od danas opet s vama. Želim svima da vam se zahvalim na čestitkama i željama povodom mog useljenja u novi stan. Divni ste i hvala vam na prelijepim komentarima, što ste mi ostavili. U potpunosti sam se smjestila, ali još se nisam priviknula na život u novom stanu. Hehehe.
Davno je neko nekada rekao da niko nikada o njima niko nije pisao, o njima omraženima i odbačenim. Kako ih samo olako odbacuju. A ne znaju da su oni jedini paćenici na ovom svijetu. Da, oni poniženi i odbačeni - njih pljuju, gaze, život im nikada nije bio naklon, čak i kad su skoro u povoju. Neko mora da se zauzme za njih. Ne, nečujem da će to neko učiniti. I ne mora, ja ću biti njihov glas i progovaraću u njihovo ime, pokašaću da budem njihova zvijezda vodilja na njihovom trnovitom putu. O da li će moje riječi, koje bljujem poput bijesnog strašnog zmaja, o da li će one poneko srdašce ganuti te će prestati da budu okrutni prema njima?!
Da li ste razmišljali - vi koji sjedite u toplini doma svoga, zavaljeni u udobne fotelje ko su to oni, otpadnici, omraženi, od društva odbačeni. Zamislite se malo!!! Nećete ih sviju moći prepoznati, jer ni u vašoj najdubljoj misli vi niste navikli da o njima razmišljate.
O, vi licemjerne žene zaljubljujete se mlade i stupate u brak, prepuni lažnih iluzija. Rodite porod svoj. I na prvom koraku, kad se suočite sa svojim problemom - dižete sidro i ne razmišljajući da time uništavate život jednog malog čovjeka. Bacate se sramno u naručje drugog muškarca i ostavljate svoje malo čedo, kojem ste do skoro tepali i obećavali kule i gradove, a sad ste se poput ljigavog šakala sramno povukli. I malog čovječuljka bacili ste u ralje života, tako sramno i bezobzirno. O žderačice života malog čovjeka! Učinili ste tog malo nevino biće otpadnikom, da ga svi ponižavaju, da mu se ismijavaju i izrugivaju još od najranijih njegovih djetinjih dana da mu govore - Tvoja majka je k...., drolja, ostavila te. Ti si kopile." Iako ovo nije istinito, ali djeca ko djeca ne znaju za semantičke razlike, niti da rječi bole drugo dijete, jer one su mač sa dvije oštrice.
Ti, bezdušna licemjerna ženo, zašto si to uradila? Tvoje izlike su jadne, izanđale. Davno sam ih sve čula. "Muž mi našao ljubavnicu... Poginuo mi muž... Ostavio me muž." Ne interesuju me tvoje ljigave isprike, jadna li si. Uopšte me ne interesuješ Zar ti ne bi trebalo da ti tvoje dijete bude nešto najsvetije. I da sa njim pođeš u goru i vodu. Majčinska ljubav, zaista, ne poznaje finansijski momenat.
Zar ti nikad nije palo na pamet kako će se on osjećati, on sa nepunih šest godina, kad mu budu govorili sve te ružne stvari. Ti, beštijo jedno, nikad ni za tren nisi pomislila da li će njegova malena pleća moći izdržati to preteško breme. Da, beštijo, bešćutna si, poput kamena! Jesi li razmišljala o njegovoj, djetinjoj suzi kad ga društvo bude ismijavalo ili izrugivalo, od čiji skut će obrisati te nevine suze. Od skut neke tetke, ujne, strine, ako se sažali na njega i mogne finansijski da se brine o njemu? Ili će te suze kvasiti halje neke vaspitačice u sirotištu? Na kraju krajeva, zašto si se udavala i rađala?! Ti si imala izbor, a djeca nemaju izbor - niko ih ne pita da li žele da se rode: Ne, nisi trebala, beštijo jedna, majka ni postati jer nije svačije da majka bude.
Slomljena, na ivici očaja, sjediše sama na peronu i razmišljaše, a u glavi joj se odjednom živo javiše stihovi, negdje na nekom blogu ih je pročitala. I dok je pokušavala da se sjeti nadimka blogerice, ritam pjesme sve jače i jače u njenoj glavi dobovaše, poput jesenje kiše.
"UBI ME ZIVOT-KO CE ODGOVARATI"
"Ubi me život, ko ce odgovarati,
ko će se brinuti i ko će zaplakati?
Hoće li statisti mog života hteti
reći da su bili ubitačni me`tci.
Da mog su života pakao i mora ,
učesnici revnosnih žalova i bola.
Prijatelja nigde u zlosutnom času,
gledah nemo samo razjarenu masu.
Svako bi da uzme deo svog kolača,
ne misleći pritom da se sve to vraća.
Samo cu dželate još jednom upitati:
Ubi me život -ko ce odgovarati?"
Stihovi su se pojavili baš kao melem na ranu! Još samo prije svega nekoliko minuta bila je odlučila da okonča svoj mali jadni život na ovoj planeti bola i tuge, ali melodija stihova joj osnaži njen duh te vispreno skoči sa klupe. "Ne, neću sebi prekratiti život! "Ubi me život - ko će odgovarati". Baš lijepo rečeno. Ni moji očuh, koji me je tako iz djetinjstva jako i snažno ponižavao te u sad u utrobi nosim plod njegovih grijehova. A ni moja, majka koja nikad nije htjela da mi povjeruje da moj očuh vodi sa mnom incestoidnu vezu. Umjesto da se bacim na tračnice i ubijem i sebe i plod koji sad para utrobu moju, sješću na voz i napustiti ovaj grad, pobjeći od znanih ljudi, majkle, podlog očuha, koji me godinama tjeraše na bludne radnje. Ne volim sad još uvijek dijete njegovo, ali kad napustim ovaj grad gdje sam žigosana, zavoliću ga. Ono nije krivo zaslužuje ljubav, voljeću ga i brinuću se za oboje". Misao joj prekide zvižduk lokomotive, koja je iz daljine silovitom brzinom jurila ka željezničkoj stanici.
Slutio je neočekivano promjenu dok je ispijao svoje pivo. Nije se više mogao sjetiti koliko ih je do sada popio. Bio je isuviše uzbuđen. Moć govora mu je zanijemila, naravno, zbog prekomjernog alkohola kojeg je konzumirao te večeri, pune neizvjesnosti i i iškekivanja, da se ona pojavi u satenskoj haljini. Osjetio je vrućinu u obrazima, te laganu vrtoglavicu u glavi. Odšeta se do šanka i tu se ugnijezdi u jednu praznu stolicu. Kafić bijaše već poluprazan, s obzirom na to da se već prikradao tiho ponoćni sat. Dragan odluči da malo proćaska sa konobarom, tamnoputim mladićem čije su mišićave ruke snažno prale velike pivske krigle.
"Daj mi jedan štok. Eh, ovo pivo kao da nema baš nikakvo dejstvo. Iako mi se malčice vrti u glavi, nelagono mi je", reče Dragan. "Kako mislite, nelagodno?! Ovdje je atmosfera uvijek super." "Jeste, moram priznati. Svakog časa treba da se pojavi djevojka mojih snova, a bojim se da ću svojim ćutanjem i stidom sve upropastiti", glasno mu odgovori Dragan. "Može, onda, dupli štok, da probiješ led", nasmija mu se konobar, ljubaznim osmijehom đavolka malenog. Dragan se upusti u dublju priču sa konobarom, te mu otvori svoju dušu i otkri mu da je svoju voljenu upoznao preko Neta. I obznani mu da je jedino na taj način komunikativan sa suprotnom polom. Dugo su se dopisivali, chatovali i otkrio je da ima sličnosti s djevojkom. Ali kad mu je poslala još i svoju fotografiju, kad je Dragan vidio kako je ženstvena, i još sve njene druge atribute, zaljubio se u nju, od ušiju do pete. I to veče, bijaše veče njihovog prvog susreta. I dok je konobar bio odličan slušalac, Dragan je već poručio još tri-četiri štoka, koje je strusio kao da pije običnu vodu. Jezik mu se razvezao te je pripovijedio i najsitnije detalje njegove komunikacije sa mističnom djevojkom. Tu veče trebala je da se pojavi u prekrasnoj tamnoplavoj satenskoj haljini, sa žutim narcisom zadjevenim za desno uho.
I zaista, dva časa iza ponoći, djevojka u tamnoplavoj satenskoj haljini pojavi se na vratima kafića. Pogledom je tražila Dragana, ali se trznu, kad su dvojica mladića, nosila jednog mladića, koji je pijano posrtao i glasno vikao "Pa, nisam ja kriv, što mi je pozlilo -nisam navikao da pijem, a morao sam da popijem koju čašicu da ne bi ćutanjem i stidom upropastio prvi sastanak sa cool djevojkom." Bijaše to Dragan. I dok su ga iznosili iz kafane, vidi prekrasnu vilu koja je ljutito zurila u njega, ne vjerujući kakvu je budalu od sebe napravio svojim ispadom. Bijaše Dragan u jednom u pravu - upropastio je prvi sastanak sa djevojkom neopisive ljepote, ali ne svojim ćutanjem i stidom. Eh, da je bar bio takav, a on mrtav pijan!
